Knjiga tišine, i traženja čovjeka u toj tišini kao bića koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznačne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguće pronaći mir, ona se oslanja na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguće ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišući misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogući lijek bolovima konzumerističkog društva i, iako je na trenutke hermetična svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude ući. Gradeći Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ćemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela riječi u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto nečemu izvan nas ili većem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veća. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ćemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg