Vertigo by Branko Maleš

Maleš u Vertigu piše o radosti života, pa ma koliko u njemu bilo samoprogutano i hermetične crne žuči, koja nikada neće odgonetnuti za čim to, zapravo, toliko pati ako već ne - za životom samim. Jer, ako je ono doista melankolično duboko podsvjesno i prilično neiskazivo, ne čuvaju li još jedino upravo podsvijest* i poezija kao njezin povremeni jezik, onda kada je sve postalo virtualno, zapravo, izgubljeno stvarno - život sam, pa ma kakav on bio.
* O podsvijesti kao jedinoj čuvateljici posljednjega mosta k istinskome jedinstvu čovjeka i prirode sjajno je pisao Bela Hamvas, čovjek koji je također obožavao život za život i trešnjino stablo pretpostavio svakoj metafizici